Rođena je u Dubrovniku, odrasla u Herceg Novom, a u Beograd je došla na studije i ostala. Novinarsku karijeru gradila je najpre na radiju, gde je provela oko 25 godina. Publika je pamti po emisiji “Dan sa Natalijom” na Radiju S, na kojem je radila 14 godina. Bila je i glavna urednica Radija Novosti, a 2021. godine napravila je veliki profesionalni zaokret i prešla na televiziju K1, gde je vodila emisiju “Vikend na K1”.
Danas je pred novim izazovom. Od septembra vodi emisiju “Tražim reč” na televiziji Newsmax Balkans, u kojoj se bavi društvenim pitanjima, ljudskim odnosima i pojavama koje oblikuju našu svakodnevicu. Posle godina razgovora o politici i velikim svetskim događajima, želela je da se približi temama koje neposredno utiču na naše živote.
– Veoma mi prija novo okruženje. Već posle prve emisije osećala sam se kao da radim petu, desetu, dvadesetu. Kolege su me odmah prihvatile i podržale. Neke poznajem odranije, a sa onima koje sam tek upoznala imam osećaj kao da se znamo veoma dugo. Format me je odmah privukao jer je fokus na društvenim izazovima i fenomenima. Studirala sam socijalnu politiku i već sam imala prilike da razgovaram sa mnogim sagovornicima iz ove oblasti. Neke kockice su se poklopile i došla sam tamo gde pripadam – kaže Natalija.
“Motiv mi je da publika sazna nešto novo”
U novoj emisiji nema unapred zadatih odgovora, a Natalija kaže da teme bira razmišljajući pre svega o ljudima koji je gledaju. Sa glavnom urednicom emisije Daliborkom Delibašić razgovara o tome šta zaslužuje prostor u programu, ali konačno merilo uvek je isto: hoće li gledalac posle emisije saznati nešto važno?
Nedavno su govorili o tome zašto imamo sve više kontakata, a sve manje bliskosti. Pripremajući razgovor o moždanom udaru, Natalija se suočila sa zabrinjavajućim podacima o učestalosti ove bolesti. Ipak, jedna druga tema posebno ju je potresla.
– Dugo sam razmišljala posle emisije u kojoj smo razgovarali o tome da li u Srbiji treba vratiti smrtnu kaznu. Advokati i forenzičari nisu bili za to. Ja sam, verujte, još uvek u znaku pitanja. Tokom emisije čula sam različita mišljenja i slučajeve u kojima ste do malopre bili sigurni da neko zaslužuje smrtnu kaznu, a onda su me gosti razuverili da je ona način da se kazne najveći zločini. Teška priča, što bi rekli mladi.
Ne krije da je upravo to razlog zbog kojeg voli novinarstvo. Nije joj važno samo da postavi pitanje već i da posle razgovora ostane prostora za preispitivanje.
– Ako samo jednog gledaoca pokrenem da se menja, razmišlja ili živi bolje, uspela sam.
“Idi, probaj”
Iza sigurnosti s kojom danas razgovara pred kamerama stoji devojčica koja je odrasla uz more, u porodici u kojoj je imala slobodu da istražuje i podršku da sama bira svoj put.
– Bila sam nemirna i radoznala. Stalno sam gurala prste u vatru i isprobavala nešto. Padala sam sa bicikla, plesala, skakala ispred televizora, hvatala se za luster i zamišljala da sam Tarzan. Sve sam želela da probam, po cenu toga da napravim problem i budem kažnjena. Mala Natalija bila je potpuno drugačija od velike – priča uz osmeh.
U Herceg Novom je, kaže, postojalo gotovo nepisano pravilo da posle srednje škole mladi potraže svoje mesto u velikom gradu. I ona je poželela Beograd, a najvažniji podsticaj dobila je od oca.
– Rekao mi je: “Idi, probaj. Uvek imaš gde da se vratiš, to znaj.” To je naizgled obična rečenica, ali za mene je bila više od svega. Ulivala mi je sigurnost da u svakom trenutku imam izbor.
Ta sigurnost pratila ju je i kada je počinjala da radi, kada je menjala poslove i kada je odlučivala da izađe iz poznatog profesionalnog okruženja. Danas o očevoj podršci govori sa posebnom nežnošću.
– Tata je za mene bio i ostao moja najvažnija ličnost, posebno sada kada ga nema.
O njegovoj bolesti i poslednjim danima u bolnici govorila je i javno. Ispričala je koliko su joj značili utorci koje je provodila s njim tokom njegove borbe sa Parkinsonovom bolešću.
O sebi govori da bi pomogla drugima
Iako je njen posao da postavlja pitanja, Natalija ne beži ni od odgovora koji otkrivaju njenu privatnost. Na društvenim mrežama deli lepe, ali i teške trenutke, iskustva sa zdravstvenim intervencijama i priče o ljudima do kojih joj je stalo.
– Podelila sam priču o svom ocu, njegovoj bolesti i poslednjim danima u bolnici. Govorila sam i o operaciji kapaka, o stvarima kroz koje lično prolazim. Sklona sam da podržim i podelim nečije iskustvo, naročito kada su starije osobe u pitanju. Pažnju prema njima smo izgubili i često ističem koliko je važno da pojačamo empatiju.
To, međutim, ne znači da je njen život otvorena knji ga. Kaže da je granice odavno postavila i da ume da sačuva svoj mir. Sa pratiocima razgovara, odgovara na poruke, a neka poznanstva započeta na društvenim mrežama traju godinama. Možda je upravo zato njena predstava o televizijskoj popularnosti prilično jednostavna. Ne misli da prepoznatljivo lice zaslužuje poseban tretman niti da reflektori treba da određuju čovekov život.
– Najvažnije je da skinete šminku i vratite se svom životu. Studio je lepa slika u kojoj sve treba da blista, da svako ko vas gleda pomisli kako je lepo biti voditelj. Međutim, voditelj ne sme da ostane u tom filmu i svetlu. Treba podjednako jako da zagrli svoj život posle reflektora, svakodnevne probleme, radosti i viđanja sa porodicom i prijateljima.
Svesna je, kaže, koliko je lako poverovati u sopstvenu televizijsku sliku. Ali nju mnogo više zanima ono što ostaje kada se emisija završi.
– Kada skinete šminku i ugasite reflektor, ne ostane nijedna mrlja na vama, samo čisto lice pred kojim idete među svet.
A kada je pitamo šta bi volela da zna neko ko je nikada nije upoznao, njen odgovor nema ništa od televizijske glamuroznosti.
– Volela bih da zna da nisam umišljena TV zvezda. Vodim normalan život, plaćam račune na vreme i vozim se prevozom ponekad. Imam pudlicu i volim život. Odgovaram na poruke i veoma cenim svoj mir – zaključila je.
Saznajte sve o najvažnijim vestima i događajima, pridružite se našoj Viber i WhatsApp zajednici, prijavite na newsletter, ili čitajte na Google News.
Autorska prava Zadovoljna / Tekst / Slika / Video /