Izložba “Jugoslovenska umetnost u Sao Paulu” vraća nas u vreme kada su slike bile deo kulturne strategije. Kroz umetnička dela i dokumenta, otkriva se kako je umetnost govorila u ime države. Reč je o periodu od 1953. do 1969. godine, kada su jugoslovenski umetnici bili redovni učesnici na Bijenalu u Sao Paulu – drugoj najvećoj umetničkoj smotri na svetu.
“Razmatrajući kolekciju Rajka Mamuzića, utvrdili smo da postoji nekoliko dela koja su bila predstavljena na Bijenalu u Sao Paulu i tako se zapravo rodila ideja o ovom projektu. Ali, isto tako, primetila sam, razmatrajući ovaj period, da su naši umetnici imali dosta uspeha u Sao Paulu, te da se oni često pominju u biografijama umetnika, kao i da su mnogi dobili vrlo značajne nagrade”, kaže kustoskinja Ana Rakić.
Bijenale u Sao Paulu postalo je ključna scena za međunarodnu promociju umetnosti. U vreme Hladnog rata, Jugoslavija ga je iskoristila kao prostor za kulturni dijalog – van blokovskih podela i političkih pritisaka.
“Htela sam da napravim jedan okvir, paralelu, u okviru prvih deset bijenala do 1969. godine. Jugoslavija prvi put učestvuje 1953, što je skoro od samog početka postojanja ove velike međunarodne smotre. Ona se osniva 1951. godine. Takođe, 1951. je godina značajne izložbe Petra Lubarde, našeg umetnika koji je prvi predstavio Jugoslaviju na Bijenalu. Tako, sve je obojeno tom kulturnom politikom, gde je Jugoslavija nastojala da se predstavi kao pobornik moderne umetnosti, što je važilo i za čelnike koji su osnovali Bijenale u Sao Paulu”, kaže Rakićeva.
U vremenu bez interneta, slike su bile ambasadori, a umetnici – tihe diplomate jedne zemlje koja se svetu obraćala bojama.
Autorska prava RTV / Tekst / Slika / Video /
