Mikotoksini u hrani za životinje predstavljaju veoma ozbiljan problem u stočarstvu (AUDIO)

Mikotoksini su otrovne materije koje proizvode plesni, najčešće iz rodova Aspergillus, Fusarium i Penicillium. To su prirodni kontaminanti, što znači da nastaju spontano, kada se zrno, silaža ili drugi biljni materijali nađu u nepovoljnim uslovima – visokoj vlazi, toploti ili dugom skladištenju bez kontrole. Jednom kada se pojave, teško ih je ukloniti, jer nisu vidljivi golim okom, a njihova toksičnost ostaje čak i kada se plesni više ne primećuju. Do danas je poznato više od 400 različitih mikotoksina.

Igor Ivišinović je priznati stručnjak u proizvodnji stočne hrane u Bijeljini. Kaže da problematiku mikotosina svi u lancu proizvodnje moraju da shvate ozbiljno.

Doktor veterinarske medicine Dragoslav Veličković kaše da je realnost da adsorbensi mikotoksina moraju biti gotovo redovan sastojak stočne hrane.

Koliko su Francizi napredovali u borbi protiv mikotoksina, svedoči stručnjak u toj oblasti Borivoj Jakovljević.

Ipak, nijedan adsorbens nije svemoguć, pa osnovno pravilo ostaje: što manje plesni – to manje mikotoksina. Poljoprivrednici bi pre svega trebalo da deluju preventivno. Moraju da vode računa o agrotehnici. Dakle, da setva i žetva budu pravovremene. Potrebno je zrno osušiti do optimalne vlažnosti pre skladištenja. A silose treba pripremiti za unos novog roda.

I za kraj nije zgoreg pojasniti kakav je uticaj mikotoksina na životinje i ljude. Kod preživara mikotoksini mogu izazvati smanjenje mlečnosti, poremećaje varenja i slabiji prirast. Kod svinja i živine oni su još opasniji – izazivaju povraćanje, slab apetit, poremećaje reprodukcije i pad imuniteta, što otvara vrata drugim bolestima. Dugoročno, prisustvo mikotoksina znači manju proizvodnju i veće gubitke za farmere. Ali tu nije kraj – jer kroz mleko, meso i jaja, mikotoksini mogu dospeti i do čoveka. Aflatoksin B1, na primer, spada među najjače prirodne kancerogene supstance poznate nauci. Drugi mikotoksini mogu da oštete bubrege ili naruše hormonsku ravnotežu. Zato kontrola stočne hrane nije samo pitanje ekonomije već i javnog zdravlja.